MirisLjiljana

Jedna od savršenosti vjere islama je i to što on naređuje blagost, jer je osnova lijepog morala u napuštanju srdžbe. Onaj ko se brzo ljuti, taj ne podnosi ezijet i uznemiravanje, niti vlada sobom kad mu se loše učini i zato nema nade za njega da će se okititi lijepim ahlakom i ponašanjem. Radi toga islam je naredio blagost i savladavanje srdžbe.

*
Rekao je Uzvišeni: „I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Dženet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kada su u obilju i kada su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“ (Alu Imran, 133-134)

Resul, s.a.v.s., obavijestio nas je da je blagost vrlina koju Allah voli kada je kazao Ešedžu Abdu-l-Kajsu, jednom od ashaba: „Doista pri tebi imaju dvije vrline koje Allah voli, blagost i nežurenje.“ (Muslim)

S druge strane, srdžba u sebi okuplja sva zla, jer i plemenit i pametan čovjek nekada može počiniti najružnije djelo i najveći zločin u trenutku srdžbe.

Kada je došao neki čovjek Resulu, s.a.v.s., da ga Poslanik nasavjetuje rekao mu je: „Nemoj se srditi.“ Pa je to ponovio nekoliko puta govoreći: „Nemoj se srditi.“ (Buhari)

Islam odgaja muslimane da budu blagi, širokogrudni i sposobni da podnose neprijatnosti, jer je u tome duševno spokojstvo, a onaj ko  se srdi i ljuti je u stalnom nemiru i nervozi. Kao drugo, ljudska srca osjećaju ljubav i vole onog ko je blag, jer onaj ko učini tlo prema drugom i on to zlo podnese i oprosti mu, tada se onaj ko je počinio zlo povrati koreći sam sebe i žaleći za onim što je počinio.

Islamski Šeriat je potpun vjera koja upućuje muslimana ka svemu što mu je potrebno, ne zadržavajući se samo na naređivanju blagosti i ostavljanju srdžbe, nego je propisao i ono što će muslimanu pomoći da ukloni srdžbu kada ga pogodi i da ublaži njene posljedice.

Tako je naredio onome koga obuzme srdžba da potraži kod Allaha zaštitu od prokletog šejtana, jer je srdžba jedna vrsta šejtanovog zla.

Naredio je onome koga obuzme srdžba da se abdesti, jer će voda ohladiti vrelinu srdžbe.

Isto tako, naredio je onome ko se naljuti da sjedne ako je stajao, pa ako to ne otkloni srdžbu od njega, onda neka legne. Jer onaj ko stoji spreman je da se pokrene i dohvati, onaj ko sjedi manje je pokretan, a onaj ko leži nemoćan je da se pokrene. S te strane islam je naredio sjedanje i ležanje dok se u srdžbi, kako čovjek ne bi uradio nešto radi čega će se poslije kajati.

U odrđenim situacijama srdžba biva pohvalna i to kada ona bude radi Allaha Uzvišenog zbog činjenja nepokornosti Njmeu i kršenja Njegovih zabrana.

Šeriat ovakvu vrstu srdžbe pohvaljuje, ali uz uslov da se u njojpridržava šeriatskih propisa poput čuvanja jezika od psovke i vrijeđanja, također da ta srdžba prestane sa prestankom onoga što ju je izazvalo, a to je kršenje Allahovih zabrana.

Plemeniti Resul, s.a.v.s., nikada se nije srdio radi sebe, osim kada bi bile oskrnavljene Allahove zabrane, kao što to kaže majka pravovjernih, Aiša, r.a. (Buhari i Muslim)